Iločki feudalni grad smješten je na visokome lesnom platou sjeverne obale Dunava, na strateški izuzetno povoljnom položaju koji omogućuje kontrolu plovnoga puta, prijelaza preko rijeke te vrlo širokog okolnog područja. U srednjem vijeku Wylak, Újlak (XIV. – XVI. st.), bio je u posjedu moćnih ugarskih velikaških porodica, najprije iz roda Csák, a nakon njihovog izumiranja, iz roda Kont – knezova Iločkih.
Recentna konzervatorsko-restauratorska istraživanja, gotovo u cijelosti sačuvanoga srednjovjekovnog fortifikacijskog kompleksa, pokazala su da je sukcesivno nastajao tijekom XV. stoljeća, s dodatnim zapadnim obrambenim prstenom, građenim na samome kraju XV. i početkom XVI. stoljeća, a postoji i niz indicija o starijim građevnim slojevima.
Fortifikacijski je kompleks građen opekom. Sastoji se od niza četvrtastih i kružnih kula i polukula povezanih visokim plaštem obrambenih zidina zaključenih kruništem i stražarskom stazom. Izduženog je i nepravilnog oblika te prati konfiguraciju terena. Postojala su dva ulaza u grad – glavni, zapadni ulaz i manji pješački ulaz na istočnoj strani, povezana jednom središnjom ulicom. Sjeverozapadni ugao starijega fortifikacijskog prstena zatvarao je masivni četvrtasti palas Nikole Iločkoga (dvorac Odescalchi). Na tvrđavskome platou, osim još uvijek sačuvanih srednjovjekovnih objekata (kompleks uz kulu 5, franjevački samostan i crkva sv. Ivana Kapistrana ili onih sačuvanih u zoni temelja, pod zemljom – Župna crkva sv. Petra Apostola i manja gotička crkva nepoznatog titulara), nalazili su se i objekti na čije postojanje ukazuju tragovi na obrambenim zidinama. Krajem XV. – početkom XVI. stoljeća sa zapadne je, konfiguracijom terena najslabije štićene, strane podignut dodatni obrambeni pojas koji se sastojao od ulaznoga barbakana, bastiona i poteza obrambenih zidova kojima su ovi objekti bili povezani. Izuzetno je značajna vrlo rana pojava bastiona (dva pravokutna bastiona sjeverozapadno od palasa Nikole Iločkoga te veliki peterokutni bastion zaobljenih uglova u jugozapadnome dijelu) koji pokazuju rani pokušaj prilagodbe ratovanju, u to vrijeme sve prisutnijim vatrenim oružjem. Tijekom kasnijih razdoblja, zbog ratnih razaranja, nebrige ili prenamjene, mnogi su srednjovjekovni objekti devastirani ili potpuno razgrađeni. Sulejman I. Veličanstveni 1526. godine osvaja Ilok, koji će ostati u osmanskim rukama do 1688. godine, kada ga u Velikome turskom ratu oslobađa vojni savez II. Svete lige.
Car Leopold I. za iznimne ratne zasluge 1697. godine poklanja Ilok i čitav Srijem Liviju I. Odescalchiju. Ilok će ostati u posjedu obitelji Odescalchi do kraja II. svjetskog rata. Preuzimanjem posjeda i njegovim unaprjeđivanjem u razdoblju od XVIII. do XIX. stoljeća izgrađena je žitnica, novi gospodarski objekti imanja obitelji Odescalchi te barokna (XVIII. st.) kurija Brnjaković; tu je niz objekata s početka XX. st. smještenih duž istočnoga dijela gornjogradske ulice – nekada hotel (danas dječji vrtić), zgrada osnovne škole, Dienerhoff – nekada objekt za smještaj posluge hotela (danas učionice osnovne škole) i dvorana za tjelesni odgoj osnovne škole iz 70-ih godina XX. stoljeća.
Nakon II. svjetskog rata unutar gradskoga platoa bilo je sagrađeno niz prizemnica u funkciji različitih zanatskih radionica. One su srušene tijekom 1960-ih i 1970-ih godina kada je nadležni Konzervatorski odjel iz Osijeka izvodio radove na sanaciji obrambenih zidina. Danas je veći dio tvrđavskoga platoa prazan. Usprkos svim intervencijama i danas iločkim Gornjim gradom dominira srednjovjekovni povijesni sloj i njegov gotovo u cijelosti očuvan fortifikacijski kompleks.
U okviru Projekta provedena su opsežna konzervatorsko-restauratorska istraživanja čitavoga fortifikacijskog kompleksa, izrađen je detaljan arhitektonski snimak postojećega stanja, provedena su temeljita istraživanja stanja konstrukcije čitavoga kompleksa te je izrađen Projekt konstruktivne sanacije, prema kojem su sanirani objekti čije je konstruktivno stanje bilo najugroženije.
Ova opsežna istraživanja rezultirala su značajnim nalazima koji će pridonijeti osvjetljivanju izgleda i funkcioniranja grada te njegovim oblikovnim i funkcionalnim mijenama tijekom stoljeća.
Daria Škarpa Dubreta, Hrvatski restauratorski zavod
